Pages

24 October 2012

Amerika bira (1)

Ostale su još dve sedmice do izbora u SAD. Amerikanci će birati predsednika, trećinu Senata, celokupan Predstavnički dom i ponekog guvernera. Kako sam ove izbore pratio malo više nego većina novinara i analitičara u Srbiji (za razliku od Srbije imam za koga da navijam, moje srodne političke duše imaju mnogo veći uticaj nego iste u Srbiji, a uz to su američki izbori bitni za, pa recimo, ceo svet) javila mi se potreba da se malo bavim pisanjem o samim izborima. Srpski mediji pišu jako površno, navijaju uglavnom za jednog kandidata kada intenzivno ne mrze obojicu i iz njihovih tekstova ni najintuitivniji ljudi ne mogu ukapirati kako izborni proces uopšte protiče - i s formalno-pravne strane (način izbora) i što se tiče šansi kandidata (političke ankete su ozbiljan biznis u SAD, tržište je prilično razvijeno i trka se može pratiti gotovo u realnom vremenu uz uvek prisutna ograničenja uzorkovanja). Što se tiče vox populi Srbije, komentari su retki, ali isto tako i retko glupi.
Kako bilo, srpska javnost zna da Amerikanci biraju između dva kandidata koji ništa neće doneti dobro Srbiji, izbora i nema jer nikako da se javi treća politička partija na tržištu gde jedna partija zastupa interese Vol Strita i krupnog kapitala, a druga, od kako se aktuelni predsednik izlizao i sveo na parolu "I dalje nada", je ipak malo draža jer je Obama inspirisao naše ljubitelje praznih parola i ideje da će se mirne duši moći reći da je i Amerika krenula putem Evrope i da nezadrživo propada, kao uostalom i poslednjih 60 godina. Tu i tamo dobijemo loše prevode agencijskih vesti, uglavnom ko je pobedio u debatama, ali i to je jako loše, čak i bez navijanja, reč je o jadnom ošljarenju.
Elem, zna se da kada je reč o izvršnoj federalnoj vlasti narod SAD bira između Obame i Bajdena na jednoj strani i Romnija i Rajana na drugoj. U ovom postu neću o samim razlikama i šansama obeju strana, nego o načinu izbora. Mnogo puta se čulo u Srbiji da je američki sistem nepravedan jer se može desiti da predsednik postane neko ko je dobio ukupno manje glasova. To se i desilo pre 12 godina, kada je Buš-43 dobio gotovo pola miliona glasova manje, ali većinu elektorskih glasova. Pre toga bejaše to slučaj u nekoj davnoj istoriji u vreme kada je Amerika imala sadašnji ustav, a Srbija bila autonomija u okviru otomanske države. Međutim, ne treba tu neka posebna pamet da se shvati. Kao što ime kaže, Sjedinjene Američke Države su složena država, što bi mi rekli, federacija (sa elementima konfederacije u teoriji). Stoga svaka država ima određen ponder u izboru predsednika, to jest, u zavisnosti od broja stanovnika svaka zemlja ima određen broj glasova (od 1 do 53) plus svaka država ima 2 glasa nezavisno od veličine. U praksi to znači da najmanje države poput Vermonta i Severne Dakote i još nekoliko država imaju tri glasa, dok najveće, poput Kalifornije i Teksasa imaju 55, odnosno 38 glasova. Povrh saveznih država i Vašington D.C. ima tri glasa. Predsednički kandidati se, ustvari, ne bore za to da dobiju više glasova od konkurenata na teritoriji SAD (inače, u Americi su izbori za predsednika i Kongres po većinskom jednokružnom principu), već da dobiju većinu glasova u što je moguće više država. Naravno, bolje je dobiti većinu u Kaliforniji ili Njujorku, nego u Delaveru ili Rod Ajlandu, ako ste demokrata, odnosno u Teksasu ili Džordžiji, nego u Ajovi ili Južnoj Dakoti ako ste republikanac. Sve u svemu, sve države zajedno imaju 538 elektorskih glasova, a predsednik je onaj koji dobije 270 ili više glasova. Kako sam već pomenuo, jednokružni većinski sistem je pravilo, pa onaj ko dobije više glasova u nekoj državi dobija sve elektorske glasove te zemlje, bez obzira koliko ubedljivo pobedio. Nema razlike da li ste pobedili za 1 promil ili 15%, pobednik uzima sve elektorske glasove jedne države. Teorijski, moguće je pobediti u desetak najvećih država i izgubiti sve ostale i postati predsednik, ali to je ipak samo teorija.
Kada se sa ove teorije pređe na praksu, dolazi se do situacije na terenu. Neke od država su crvene (republikanske), a neke plave (demokrate) i tu gotovo i da nema kampanje. Demokrate u Jutu ne treba da idu jer ako im se posreći dobiće malo više od 25% glasova. Ni Republikanci ne treba da idu na Havaje jer tu redovno gube sa barem 20% glasova razlike. Dakle, bitka je oko onih država koje nisu ni tvrdo demokratske ni tvrdo republikanske i gde se većinsko raspoloženje menja. Na ovim izborima to je u startu bilo 10-12 država. U zavisnosti od procena javnog mnenja, sada je konsenzus da se bitka vodi samo oko šest država gde i dve sedmice pre izbora nema znakova da je jedna strana u prednosti većoj od 1-2%. Naravno, ne odustaje se ni tamo gde je razlika 2-5% jer je to blizu margine dve statističke greške, što broj "bojišta" gde još ima nade/straha povećava za još 4-5 država. Dakle, u ovoj trci izbori će se rešiti u Ohaju, Viskonsinu, Nju Hempširu, Ajovi, Nevadi i Virdžiniji. Kandidati se nadaju/strahuju da može biti promena u Floridi, Koloradu, Severnoj Karolini, Pensilvaniji, Minesoti, Mičigenu i Konektiketu. Ali o tome ću više u narednom postu.
Teoretski, može se desiti da rezultat bude nerešen, a onda u tom slučaju predsednika od postojećih kandidata bira Predstavnički dom, a potpredsednika bira Senat. Ni tu matematika nije baš jednostavna, ali ako se desi da bude nerešeno pisaću o tome detaljnije. Takođe, interesantno je da u mnogim državama elektori, koji su lica koje partije biraju po principu lojalnosti, nisu formalno-pravno u obavezi da glasaju u skladu sa rezultatima izbora. Primeri da je neko bio veroloman elektor postoje, ali to su bili izuzeci koji nisu uticali na suštinsko nepodudaranje glasanja elektora u odnosu na ono kako bi oni trebali glasati na osnovu rezultata izbora. Međutim, ako bi rezultat bio tesan, recimo teorijskih 269:269 (koji se mogu desiti na ovim izborima uz solidnu verovatnoću), lobiranje za verolomstvo bi moglo biti neobično snažno i predstavljati pravi test jednog starog i funkcionišućeg demokratskog sistema. Ali da ne naklapam, jer se sećam bolesne radosti u Srbiji kada se izborni proces u SAD 2000. godine malo otegao.

14 comments:

Vladimir said...

http://www.youtube.com/watch?v=iDm2dvp0djE

Bojan said...

i sada kada si nas tako debelo isprozivao da smo glupi stvarno ne znam sta da napisem a da ne uvredim tvoje znanje...

Aleksandar Stevanović said...

Vidi, ako se osecas da si u rangu komentatora Politike i Kurira nema ni potrebe da pises. Ali tekst i nije bas o Srbima i Srbiji, gde vox populi RS svoju pamet pokazuje kolektivnim izborima koji su blago receno jadni. Kada je rec o stavovima o SAD, tu cak i nema neke krivice naroda, rec je o sistematskom zatupljivanju naroda i trapavoj politici Amerike prema Srbiji. Medjutim, to ima odlike psihopatoligije kakve nema u okruzenju, a ista vodi glupim strateskim odlukama. Dakle, ako te tiste emocije ti probaj da odgovoris cinjenicama.

Bojan said...

Okej, u pravu si, jesu bile emocije, nesto sam od jutros napet. Iskreno, mene uvek interesuju izbori u usa,a ove nekako pratim sa dosta vise energije nego prethodne. Mozda je to zato sto su prosle izbore dobili biraci koji su prethodnih decenija bili ogranicavani u slobodi, dakle crnci. A da ove sada lako mogu da rese zajedno crnci i meksikanci. Interesantno mi je to kao fenomen, kao dokaz da demokratija (uzmimo pojam bas siroko) nije ogranicena na belu srednju klasu kako su mnogi mislisli potajno, a mnogi i dalje misle. Ima li sta driljivije od placa republikanaca nad sudbinom kletom velikih sjedinjenih?

Anonymous said...
This comment has been removed by the author.
Steinbrecher said...

Slažem se sa Aleksandrovom ocenom o pisanju naših medija o izborima u SAD, ali ne i sa njegovom odlukom da nam ne ponudi nijedan od svojih izvora ;)

Dok on to ne uradi, ja bih preporučio blogove Natea Silvera (http://fivethirtyeight.blogs.nytimes.com) i Waltera Russela Meada (http://blogs.the-american-interest.com/wrm/).

Prvi ima odlične statističke analize i 2008. i 2010. je prilično uspešno prognozirao rezultate izbora. Jeste naklonjen demokratama, ali su njegove procene vrlo pouzdane. Drugi piše o svim bitnim društvenim i političkim temama u SAD, ali i o međunarodnoj politici. Obojica su već pominjani na ovom blogu: fivethirtyeight je još pre 2-3 godine preporučila Željka Buturović, a WRM je citiran i linkovan više puta.

Čak i letimično praćenje ova dva bloga (ne više od, recimo, sat vremena nedeljno) vrlo brzo otkriva svu bedu srpskih novinara koji izveštavaju o Americi. Od tog tužnog proseka ponekad, čini mi se, jedino odskoči dopisnik Politike M. Mišić, ali on je toliko ideološki pristrasan i sputan levičarskim stereotipima da su mu izveštaji o politici potpuno neupotrebljivi. Vidim da je i RTS poslao svog izveštača (Z. Stanojević) u SAD na izbore, ali nisam video ništa od njegovih priloga. Možda on spase čast srpskog novinarstva, jer je prošle-pretprošle godine imao seriju reportaža iz Amerike koje su bile pristojne (bar ono što sam ja video).

Aleksandar Stevanović said...

@ Bojan
Malo sam skeptican u to da ce crnci masovno glasati kao prosli put, a takodje i latinosi. Najgore je kada mnogo obecas, a malo uradis. Republikanci su se umili za ove izbore, a moje je misljenje da oni treba da rade na glasovima Azijata i Hindusa koji ce biti bitan faktor, a njihovi su po svemu sto se tice ekonomske slobode.

@Steinbrecher
Iskreno govoreci, za ove izbore sto se tice samog nadmetanja pratim najvise RealClearPolitics jer oni imaju metodologiju koja je trazenje proseka anketa koje su radili drugi i pokazali su se dobri kao prognozeri na proslim izborima. Tu dodam malo Rasmunsena i Fox-a (sta cu volim svoje). Za sving drzave bilo sta sto mi deluje razumno, svet hiperlinkova je cudo, a neznanje o tendencijama je trenutno potpuno jer je trka neverovatno neizvesna. Kada je rec o samim pravilima izbora za to i ne treba neko specijalno znanje, stoga su mi izvestaji nasih medija utoliko zalosniji jer podataka ima gdegod hoces.

Speaker said...

@Aleksandar
Mislim, za razliku od Bojana, koji ovde servira tipične (srbo)komunističke stereotipe o "ograničenoj slobodi" crnaca i latinosa (baš me zanima u čemu se ta ograničenja ogledaju u zemlji pozitivne diskriminacije, kontra-rasizma i političke korektnosti, u kojoj crni kriminalci, od O. J. Simpson-a do običnog neradničkog šljama na kreku i kuponima za hranu od para opljačkanih većinom belcima ubijaju hiljade belaca svake godine, ali svaki put kada belac ubije crnca je to skandal i "rasno motivisano"), da je praćenje američkih izbora odlična ideja, jer preispoljne budalaštine koje se mogu naći po svim levičarskim srpskim medijma (a svi veći mediji u Srbiji su u suštini levičarski, samo što su neki još i nacionalistički/klerofašistički, situacija, uostalom, ne mnogo različita od one u većem delu stare EU, tj. zapadnoj i južnoj Evropi) osuđuju ljude bez znanja engleskog jezika (doduše, u dvadeset prvom veku, šta drugo reći, osim tako im i treba :) ) da budu ovce ispranih mozgova i nemaju najosnovnije informacije o, da se ne lažemo, izborima za predsednika sveta :))
@Steinbrecher
Silvera ne volim previše, jer je, za razliku od Meada, koji je isto, u teoriji, demokrata, za moja shvatanja, rasni levičarski ološ, :) ali mogu samo da se pridružim svim pohvalama Meadovog bloga: čovek je toliko pronicljiv, toliko razuman i ima toliko na pravi način prerađenog iskustva, da je jedan od retkih ljudi kod kojih se zabrinem i počnem da ozbiljno preispitujem vlastito mišljenje kada se iole drastičnije raziđemo u proceni :)) Osim toga, piše toliko jasno i jednostavno, da je naprosto idealan čak i za ljude čije je znanje engleskog ili poznavanje materije relativno klimavo.

Steinbrecher said...

@Speaker

"Ne volim ga previše" je toliko odmerena ocena da se, kad je reč o nekome koga siroti stari Speaker zapravo smatra "rasnim levičarskim ološem", mora uzeti kao pravi kompliment Silveru :)

Za WRM bih potpisao sve što ste rekli.

charlie said...

Kako sam već pomenuo, jednokružni većinski sistem je pravilo, pa onaj ko dobije više glasova u nekoj državi dobija sve elektorske glasove te zemlje, bez obzira koliko ubedljivo pobedio. Nema razlike da li ste pobedili za 1 promil ili 15%, pobednik uzima sve elektorske glasove jedne države.

To nije baš istina jer Nebraska i Maine imaju drugčiji voting system;)
http://en.wikipedia.org/wiki/United_States_presidential_election_in_Nebraska,_2008
http://en.wikipedia.org/wiki/Electoral_reform_in_Maine

Aleksandar Stevanović said...

To je tacno, ali ovaj put nece imati mnogo znacaja, jer tesko da ce Obama ponovo odneti pobedu u drugoj kongresnoj izbornoj jedinici u Nebraski. U Mejnu je situacija jos jasnija jer je manja drzava (samo dve jedinice za kongres) i to zesce plava. Ali da ne zbunjujem citaoce sa detaljima.

Inace ako diskutujem sa poznavaocem materije, ko je potpredsednik ako bude 269:269 kod elektora, a u Senatu 50:50? Moze da se desi, verovatno nikada nije bilo verovatnije, a ja nisam nacisto.

charlie said...

Onda se aktivira 25. amandma:
But what if the Senate is split 50-50 after the election and the vote for VP is strictly along party lines? With no VP selected, then a "vacancy" might give the President (with confirmation by the Senate) the opportunity to pick the Vice President under the 25th Amendment.

Ali to nije sve...
But here's another twist. Electors meet in their respective state capitols on December 17, 2012. According to federal law, the electoral vote count is announced at a joint session of the new Congress on January 6, 2013. But the 12th Amendment says that the House shall "immediately" choose a President if there is a tie in the Electoral College. (Ironically the word "immediately" is omitted when it comes to the Senate selecting a Vice President.) The electoral college vote is public record and we'd know the result long before the January 6th formal opening of the ballots. So why not let the House decide the election for President in December rather than wait until January 6th, a mere two weeks before the new President is inaugurated?

The House in fact can do exactly that ... by simply passing a law that replaces the January 6, 2013 with one in December. That would put election of the President into the hands of the lame duck Congress as opposed to the newly-elected Congress which doesn't take office until December. While this did not happen in the 1800 and 1824 elections when the House picked the President due to a lack of an electoral college majority, back then the President did not take office until March 4th. With inauguration now moved up by 1 1/2 months, to January 20th, starting House deliberations on picking a President on January 6th, seems to leave far too short of a transition period for whatever President is selected by the House.

http://www.ogdenonpolitics.com/2012/10/what-happens-if-electoral-college-tie.html

Aleksandar Stevanović said...

Tako mi i treba kada me mrzi da citam amandmane. Sada se javlja pitanje 2 - elektori formalno pravno nisu u obavezi da glasaju u skladu sa rezultatima izbora u nekimod drzava, tako da nikako ne mozes znati da li je nereseno. U poslednjih 30-ak godina desilo se nekoliko puta da elektori glasaju verolomno. Prema tome, tek 17.12. znamo da je zaista nereseno.

charlie said...

Da tako je. Nikada se nezna kako če elektori glasati. I oni koji su pravno obavezni da glasaju kako je izglasao "narod", mogu, da glasaju drugčije, jer kazna i nije tako velika, da im koji sponzor ne bi platio ukupne troškove...